Vilinska šuma

Pročitajte priču

Vilinska šuma (adaptacija)

Jednom davno bilo je dvoje djece po imenu Jennifer i Yaisa. Prva je bio vrlo dobra učenica velikog srca; naprotiv, Yaisa je bila užasna učenica i vrlo nepristojna.

Jennifer je živjela u kući pokraj plave šume, roditelji su joj bili farmeri i nisu imali puno novca. Yaisa je međutim živjela u sjajnoj kući smještenoj na brdu, roditelji su joj bili bogati i ispunjavali su sve njene hirove.

Iako su dolazile iz toliko različitih svjetova, bile su velike prijateljice i od vrtića su zajedno. Yaisini roditelji bili su protiv ovog prijateljstva, ali nisu mogli učiniti ništa protiv upornosti djevojaka da nastave biti prijateljice.

Kako se pričalo, Jennifer je živjela pored plave šume. Ovu šumu su seljani tako zvali jer je u njoj živjela velika količina plavih leptira. Mnogi su mislili da su ti leptiri zapravo nimfe i da će u sumrak uhvatiti onoga tko uđe u šumu.

Ova legenda se priča dugi niz godina, kada je jedna djevojka nestala u šumi i od tada se o njoj ništa nije čulo. Taj je događaj doveo do rađanja legende o plavoj šumi, legende koja traje do danas, prenoseći se s koljena na koljeno.

Jednog dana Yaisa je predložila odlazak u šumu.

_ Ne, opasno je, odgovorila je Jennifer.

_ Zašto vjeruješ u tu priču?

_ Umm... Da, jednom sam čula svog djeda kako priča priču.

_ To su laži, zapravo se bojiš i ne želiš to priznati.

_ Ne bojim se!

_ Da, bojiš se. Ti si kukavica!

_ Nisam kukavica! Dobro, idemo, ali moraš mi obećati da ćemo se vratiti prije sumraka.

_ U redu je, obećavam.

Dok su ulazile u šumu Jennifer je požalila što je pristala.

Što ako je legenda istinita? Što ako više ne vidim svoje roditelje?, pomislila je.

_ Slušaj, Yaisa, vraćam se kući.

_ Što?

_ Oprosti, idem.

_ Hajde, već smo unutra, sad ćeš me ostaviti samu.

_ Ako ja idem, ideš li i ti?

_ U redu je, idem s tobom.

Odjednom se začuo glas: "Dobro došli u moje kraljevstvo".

_ Tko je to rekao?

_ Nisam ja. – uplašeno odgovori Yaisa.

_ Pogledaj tamo! - uzviknula je Jennifer.

_ Ali...ali, što je to?

Pogledale su prema gore i vidjele eterično biće koje je ostalo lebdjeti u zraku. Oko njega svijetlile su stotine plavih leptira dajući mu ljudski oblik čudnog izgleda.

_ Tko si ti? - pitale su prijateljice gotovo bez daha.

_ Ja sam Ethea, kraljica ovog mjesta, sigurno ćete me prepoznati kao šumsku vilu. Leptiri su moje nimfe. Što vi radite ovdje?

_ Ništa, samo smo se došle malo poigrati, ali sad odlazimo.

_ Igrati...hmmm... Aha, predlažem vam igru.

_ Da vidimo, reci nam.

_ Pobijedit će ona koja mi donese lakši predmet i bit će odvedena van šume, gubitnica će zauvijek ostati sa mnom i pretvorit će se u prekrasnog plavog leptira.

_ Gospođo, ne možete nam to učiniti – uglas su molile dvije djevojke.

_ Zašto? Ušle ste u moje kraljevstvo i ovo je jedini način na koji možete izaći. Svi ti leptiri bili su ljudi poput vas koji su se usudili ući. Bili su gubitnici. Imate jedan sat. Otiđite u suprotnim smjerovima i donesi mi taj predmet. Vrijeme počinje sada.

_ Ne, Yaisa - rekla je Jennifer - ostani ovdje. Imam rješenje. Možemo dati Ethei isti predmet pa će nas pustiti. Nitko neće pobijediti niti izgubiti. Možemo pobjeći zajedno!

_ Ne, ti samo želiš pobijediti mene, ali ja ću pobijediti tebe u ovom natjecanju. Ostat ćeš ovdje - bijesno je odgovorila Yaisa.

Yaisa je otišla trčeći ulijevo, dok je Jennifer ostala na mjestu.

_ Kažeš da imaš rješenje? Nadam se da je to istina, iako ćemo za sat vremena sigurno znati.

Vrijeme je neumoljivo prolazilo i nakon jednog sata, Yaisu su vratile nimfe.

_ Pa, što imaš? - upitala ju je vila.

_ Ja, ovo pero, lagano kao vjetar. - viknula je Yaisa uzbuđeno.

_ A ti? – obratila se Jennifer.

_ Ja, izvoli – pružajući zatvorenu šaku prema vili.

_ Ali ovo je šala, ovdje nema ničega.

_ Naravno da ima. Ima zraka. To je moj predmet. Ne postoji ništa lakše od njega.

_ Vrlo pametno! - uzviknula je vila. Evo moje odluke.

_ Ti, Yaisa, kako bi pobijedila, donijela si mi vrlo lagan predmet, ali si za njega morala ubiti malu ptičicu. Napala si prirodu. Ti, Jennifer, donijela si najlakši materijal koji postoji bez napada na prirodu. Jennifer, možeš slobodno ići.

_ Ne! Želim da moja prijateljica ode, ja ću ostati na njenom mjestu - odgovorila je Jennifer.

_ Nevjerojatno, u mojih 500 godina života ovo je prvi put da se ovako nešto događa. Nakon ovoga, vjerujem da obje zaslužujete otići kući. Možete ići.

_ Hvala, gospođo – odgovorile su uglas.

_ Možete se vratiti kad god poželite. Naučile ste najvažniju lekciju u svom životu: ne napadajte prirodu .

Nakon pročitane priče, postavite djeci pitanja:

• Jennifer predlaže Yaisi mogućnost da Ethei daju isti predmet. Što bi ti učinio/la da si jedna od djevojaka?

• Biste li povrijedili životinju kako bi mogli pobjeći, kao što je to učinila Yaisa ?

• Zašto je vila oprostila djeci?

• Zašto je vila rekla da ne bismo trebali napadati prirodu?

• Jeste li vi ikad napali prirodu? Kako? Kada?

• Koji je ispravan stav ili načini ponašanja prema prirodi?

Nakon postavljenih pitanja i danih odgovora, sumirajte cjelokupnu raspravu i naglasite važnost brige o prirodi.

Možete im reći da je u svijetu velika većina zemalja donijela zakone o zaštiti prirode i okoliša koji nas okružuje, poput zabrane neselektivne sječe drveća. Neselektivnom sječom drveća zemlja erodira i postaje nepovoljna za sadnju sjemenja. Također, smanjuje se količina kiše, što znači manje vode u bunarima i rijekama, biljke presušuju, životinje ostaju bez pitke vode. Ako se biljke osuše i životinje uginu, bit će izgubljen okoliš kakvog djeca danas poznaju.

Postoje i zakoni koji zabranjuju tvornicama bacanje kemijskog otpad u mora i rijeke, jer taj otpad zagađuju vodu i organizmi u njoj ugibaju. Zagađenu vode ne možemo piti, niti se možemo kupati u zagađenim rijekama i morima.

Zabranjeno je kontaminirati atmosferu, zrak koji udišemo, plinovima štetnim za naše zdravlje.

Djeca, kao i svi ljudi, moraju doprinijeti brizi i očuvanju prirode i okoliša u kojem živimo.

Imena likova u priči mogu se zamijeniti imenima koja su djeci poznata, kako bi se lakše poistovjetili s likovima.

Ako imate dovoljno vremena, možete zamoliti djecu da nacrtaju likove iz priče.

Aktivnost se raditi licem u lice ili online budući da se temelji na dijalogu.

Ako možete, izvedite djecu vani (u prirodu) jer prirodno okruženje može potaknuti dječju maštu.

Možete započeti priču riječima: "Doveo/la sam vas na jedno vrlo posebno mjesto gdje se priča, koju ću vam ispričati, dogodila davno."

Kod kuće, roditelji mogu ispričati ovu priču i postaviti ista pitanja.

Prema anketi koju su vodili istraživači sa Sveučilišta Bath u Ujedinjenom Kraljevstvu, većina mladih ljudi je zabrinuta i ljuta zbog budućnosti. To je budućnost za koju smatraju da nije dobra, ali još uvijek bi ju mogla spriječiti starija generacija koja, do sada, nije učinila dovoljno. Više od 50% ispitanika reklo je da se osjećaju "tužno, tjeskobno, ljutito, nemoćno, bespomoćno i krivo" zbog klimatskih promjena.

Roditelji i voditelji trebali bi biti svjesni višestrukih oblika koje ima fenomen koji stručnjaci nazivaju “eko-anksioznost*”. Utvrđeno je da je eko-anksioznost usko povezana s mnogim teškim emocijama, kao što su tuga, krivnja, ljutnja i očaj. Mnogi roditelji i voditelji nisu spremni nositi se s tim. Dobar način je govoriti o akcijama koje osnažuju djecu (npr. razgovor o dobrim ekološkim praksama; volontiranje s ekološkom skupinom; donošenje ekološkijih odluka, uključujući recikliranje). Voditelji bi uvijek trebali preformulirati stvari na pozitivan način.

*Dodatne informacije: Pihkala P. Eco-Anxiety and Environmental Education. Sustainability. 2020; 12(23):10149. https://doi.org/10.3390/su122310149